Dugogodišnje čuvanje djece je početak mojeg vraćanja sebi. Zapravo, nemogućnost da u okruženju djece ostanem ravnodušna, hladna i nezainteresirana, u meni se počinju buditi iznova daleko zaboravljene emocije poput radosti, znatiželje, zaigranosti. Iako tada nisam ni razmišljala o edukaciji za psihoterapeuta, sada uviđam kako je to iskustvo predivna baza koju sam dobila za rad s klijentima danas. Imati žive slike, primjere, iskustva razvojnih faza, promatranjem uvidjeti kako smo kao djeca (a nije puno drugačije i u odrasloj dobi) dizajnirani kao torpedo koji traži svoju metu – pažnju. Naravno da mi je druženje s njima pomoglo da uvidim i što je to toliko falilo u mojem odrastanju i kako je zapravo moglo biti. Predivan dar koji sam dobila!

​